Pakul žyvu – ahniom hapy! Inačaj być nijak nia moža. Ja sonca niekamu daru, i niechta ŭ hory mnie pamoža. Prarviecca z serca žalu śpieŭ, majo dzicia jaho pačuje, ja niekamu daruju hnieŭ, i niechta słabaść mnie daruje. I abiacaje dobrym być dzień siońniašni i dzień nastupny, vuču dušu svaju lubić usio, što pozirku dastupna, – ad chaty i da muraša, ad niebaschiłu da asfaltu, pakul žyvu, – niasi, duša, lubvi ziamnoj ziamnuju vartu.
|
|